IVA DAMJANOVIĆ

                                                                      NEDJELJA

Nedjelja...

sivilo

obrazima rumenosti

niječem

grlim čednost novog dana

naviknuta na

nedostajanje sunca,

vremeplovom nade

ispisujem portret ljupkosti

perom golubice,

osmijehom čakre srca

ćutim

nedjelju svetu

JAZBINA ISTINE

tinja hajka

prezrenih godina

vjerovanjem

nitima živosti

u jazbini istine

bestidno slažu se kockice kajanja

usiljeno podsmjehuje se metež

škripavih svijetova

dok potmulom ekstazom

razmjenjujemo skrivene misli

grči se tijelo rijekom sebičnosti,

zadihani molitvom

tjeskobnog spasa,

opominjući tišinu

jaukom zaigranosti

obroncima plakanja

učahureni gravitacijom obećanja

neuredno trošimo

praznične dane

razdirući maštu

žaljenjem pjevom pjesme

okrvavljenog plesa

Šireći nebu ruke nespokoja

vodimo razgovore

skriveni u tajnim hodnicima

SUNCE JE NA MOJOJ STRANI

papratima sjete

ušuškana

sunce užeglom toplinom

obojilo grafikon snova

zaspalih

iznenađuje me život

krivuljom nagovještaja

napajam mir

nejakim riječima

skrivam se

 u ambvivalenciji

neznanog labirinta

krilima ptice

ranjenu slobodu branim

bez koketiranja boli

ne osvrćem se

olujama i gromovima

orao me čeka na vrhu nade

osmijehom drskosti

na ples smrti zove

a u meni kameleon

neuništivi diše

unatoč lovorima grube

stvarnosti

saznajem

sunce je na mojoj strani

NE LJUBI ME NOĆAS

Ne ljubi me noćas

zrakom preliva se potop

još jedne ljubavi

i misli škripe

vezane omčom hladnoće

nabubrenom ljušturom nestajanja

zaobiđi me

tvoje buđenje

vraća me u labirint mraka

odrijemala sam uvrnute iluzije

ljubio me nitko

rumenilo sjećanja prostire se silinom neželjena vjetra

poraženi smo tunelom rasupnute nade

sjećanja vihorom svjetlosti

smjenjuju se slikama kaosa

ramovi strasti stanuju

u nekim drugim ulicama

ikonom bola ljubav oponaša

radost sretnih marioneta

trune svakodnevnica

odronom pjesama neispisanih

sahranjeni smo zavjesom neprovidnog

glazba je predaleko,nama nedostižna

okrunjena praznina je saplitanjem o led

posrćemo nerazumom što peče misao svaku

hrliš mi u zagrljaj dušom Mefista

šutnjom raštimana ljubav vertikalom

razbijenih obala nade

ne opraštam karneval skrivalica

rađaju se čula monolitske tišine

zbirnost istine štrecnula me

nesluh opupjelih želja

ljubi nas sedefom zaborava

PLES  SANJARA

Ljubav razvodnjena

Vapi za milosrđem

Traži samo biti trunku Suncem osvijetljena

Diskretnim dahom ispipavamo

Iščeznule sentimente nježnosti

Zakopane u kovčežiću truleži naše ljubavi

Ljubav ispipavamo tintom dodira

Kaligrafskim otiscima vraćamo se u prošlost

Izlijedjele umorne duše

Hrane se ispočetka ljubavlju

Nanovo dišu dahom

Dva zaljubljena

Ponovo nađena leptira

Ispijaju tijelima kapi rose

Osjetom žive

Ljube se dlanovima

Spajaju u beskraj

Jedinstvene nježnosti.

Dugo bivstvujući zimskim snom

Stvarnošću iluziju zamjenili

Probudismo se jutrom poljupcima

Ljubavlju Romea i Julije

Neiscrpnom strašću

Otkrivamu enigmu

Nagost neistraženih putanja

Dvaju tijela

I meridijane apstraktnih uzavrelih dodira

Uzdigli se letom Feniksa u jedno

Obilježismo ljubavlju

Prvi dan proljeća

Plešemo

Plesom sanjara

NAGOST

nagost natapa sram

zapinje pogled

koža sputava

nestaje providan veo mraka

samo sanjaj,

jedino u snu se ne stari.

Poljuljaj čeznuli nemir

strašno nevino

pozivam te na bal

zbog one tijesne haljine

za postelju ljubavnu

u kojoj sam te voljela

Čipkom smo kao

dva ptića treperili ,

sačuvah svaku misao

zalutalu,

bili smo uhvaćeni

u zamci

postojanja

ZAPLESALA RIJEČ

Zaplesala riječ

napuklim obrisom huči,razbijajući se o "stijene"

mrmoreći blaženstvom

u prostoriji punoj malenosti iznad zvijezda

reverom miluje pustopoljinu duše nesvjesno

kružnim pokretima splele se misli poput ulja na platnu

 kopita srcem jednodušno šapću ljubav,

više ne lebdimo sami,

tonusom zagrljenih makova zaigrano prosipa se

pompozna rascvjetalost osmijeha,

pretvorenim zvonkom žudnjom

larvi munjevite snenosti stiha,

bez rukopisa satire ,

satkanoj od rapsodije božanstvenosti,

skrivene bijelim velom anđela.

Uspijevam  zavesti noć pod nebom okrvavljenim

uzvišenošću tanašne želje,

da s odra odbacim tamu ,

dodirnem san drhtavim dlanovima.

Utihnuše zmije otrovnice,pred svjetinom očiju anđela ,

lijepom  riječju pripitomljeni,

šapatom snova na pristaništu odškrinutih njedara

Amputiram stid ,u paučini stiha ritmično treperim,

prepoznajem koktel kositrenih slutnji,

nježne riječi vjetru prinosim.

Razborito blijede amorfni sjene,

eteričnom  nježnošću bez ispraznih rima.

Zanjihala se noć mimikom skovanih misli,

uranjam utrobom u slap sudara ,

prštećih radiovalova ljubavi.

Obasuta smirenim glasom pahuljice sjetne ,

 poetskim štihom topi se tišina eliksirom kreposti

Skoro nijemo, grlom razlijeva se harmoničnost,

lirom duše tijesno budi se luč odsutnosti,

u verbalnoj pokori pred neznanim licima

živošću zaplesala riječ

ZRCALO ČEŽNJE

hipnoza vri

licitacijom priziva kisik

pod turbanom života

dišemo

Sklupčani u transu otuđenja

raspliće se noć

bezličnim kajanjem

pod topolom snova

Halucigeno

metafora sreće

gubi smisao

Prolijeva se oduševljenje

tromošću srca

Diše nemir dušom

u mraku tapka

tirkiznim zrcalima čežnje

Iva Damjanović
Rođena 6.10.1974. u BiH, LIVNO. Živim u Zagrebu, objavljujem po internetskim portalima i facebooku, pjesme su mi objavljivane u Narodnom listu - Zadar. Sudjelovala na raznim pjesničkim natječajima i pjesničkim maratonima, dobitnica sam nagrade za najneobičniju  ljubavnu pjesmu Kluba umjetničkih duša Mrkonjić grad na natječaju „Pjesma nad pjesmama“ i pjesničkog natječaja umjetničke udruge spark- Zagreb, uvrštena u raznim zbornicima, pobjednica natječaja u kategoriji odraslih; Na krilima sombora"- Sombor, pobjednica natječaja XI NATJEČAJ HUMORA I SATIRE 2012  (najiskrenija satirična pjesma), uvrštena u zbornik Mi smo skupa i kad smo daleko - Kikinda, Pesničko proleće Čukarica, Zbornik Sinđelićeve Čegarske vatre 2012-Niš